1889. godine tzv. Druga internacionala odredila je da se 1. svibnja slavi kao Dan rada i radnika.
Ne ulazeći u slojevitost političke situacije i doprinosa raznih struja toj ideji, treba reći da je to bio jedan od odgovora na tada istaknuto radničko pitanje. Još ranije, 1891. papa Lav XIII. dao je izniman doprinos raspravi o radničkom pitanju u svojoj velikoj enciklici Rerum novarum, čije se godišnjice objavljivanja i u naše vrijeme obilježavaju. Kao logični nastavak tog svog djela, u godini kad je proglašen svjetski praznik rada, papa izdaje encikliku Quamquam pluries u kojoj ističe kako po primjeru sv. Josipa »ljudi skromnijih životnih uvjeta i oni koji žive od rada svojih ruku mogu naučiti biti pravedni te biti dobrog srca«.
Ujedno je papa pozvao vjernike da ne vjeruju onima koji buntovnički i silom vode borbu za radnike i protiv siromaštva, a samo produbljuju zlo, već da vjernici »slijede primjer i utječu se zagovoru sv. Josipa.« Slijediti primjer znači obavljati posao marljivo i s pravednošću poput Josipa, a utjecati se zagovoru znači ne zaboraviti i duhovnu dimenziju. Ukratko: radi, ali i moli – Ora et labora!
Godinama poslije, rješenje radničkog pitanja (p)ostat će mjesto ideološke borbe između kapitalizma i komunizma u kojoj neće nedostajati i optužbi na račun Crkve da je protiv radnika. Stoga 1955. god. papa Pio XII. nasuprot tim borbama i klevetama uvodi spomendan sv. Josipa Radnika i određuje da se slavi u dan »koji si je svijet rada izabrao kao svoj dan.« Papa, dakle, odbacivši ideološke pristupe, ne odbacuje i ideju praznika rada, već joj daje i kršćanski sadržaj. Spomendan sv. Josipa Radnika ustanovljen je »u namjeri da svi ljudi prepoznaju dostojanstvo rada te da to dostojanstvo nadahnjuje društveni život i zakone, zasnovane na pravednoj rasporedbi prava i dužnosti.« (Govor tal. radnicima, 1. V. 1955.).
Papa time nastoji odvratiti borbu za radnike od materijalističkih ciljeva i neprihvatljivih metoda. On usmjerava pogled prema kategoriji dostojanstva rada i radnika. Rad je za čovjeka, a ne čovjek za rad. Rad proizlazi iz ljudske osobe te je na nju i usmjeren, pa se radničko pitanje nikad ne može rješavati izvan ili bez pitanja o dostojanstvu ljudske osobe.
Rad je čovjekovo udioništvo u djelu stvaranja i otkupljenja, jer se po mučnom naporu rada suobličujemo Sinu Božjemu. Sam Isus osudio je lijenost, a cijenio rad sve dok on ne priječi brigu za dušu (Mk 8, 36). On je i sam manualno radio, zahvaljujući znanju koje mu je prenio sveti Josip. »Po svojem radničkom stolu, kod kojega je s Isusom radio svoj obrt, Josip je približio ljudski rad otajstvu otkupljenja« (Ivan Pavao II.). Spomendan sv. Josipa i praznik rada podsjećaju nas da u našemu radu »nisu potrebne velike stvari, nego se samo traže obične, ljudske, jednostavne, ali prave i istinske kreposti« (Pavao VI.).
Autor: Ivan Glavinić
