Misao iz Evanđelja dana
Petar je sigurno bio šokiran spoznajom da put oprosta nema kraja. Ali kasnije mu je drago jer mu Isus oprašta iako je zanijekao njega, svoga Učitelja.
Uvidio je da ako Bog nikada ne prestaje opraštati njemu on treba pokušati opraštati drugima. Samo oni koji opraštaju pripadaju Božjem Kraljevstvu.
III. korizmeni tjedan
Utorak, 14. 03. 2023.
ČITANJA:
Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-9; Mt 18,21-35
IMENDANI:
Matilda, Milijana, Borka, Paulina, Eva, Placid, Lazar
Prvo čitanje:
Dn 3, 25.34-43
Primi nas slomljene duše, duha ponizna.
Čitanje Knjige proroka Daniela
U one dane: Ustavši Azarja otvori usta i pomoli se usred ognja ovako:
»O, ne zapusti nas zauvijek, zbog imena svoga, i ne razvrgni Saveza svoga, ne uskrati nam svoje milosrđe zbog Abrahama, miljenika svoga; Zbog Izaka, sluge svojega, zbog Izraela, sveca svojega, kojima si obećao umnožiti potomstvo kao zvijezde nebeske i kao pijesak na obali morskoj. Gospode, postadosmo najmanji među narodima, prezreni po svoj zemlji poradi grijeha svojih. Nemamo sada vojvode, proroka, kneza, paljenice, klanice, prinosa, kada, ni mjesta gdje da prinesemo prvine tebi, i da nađemo milosrđe. No primi nas slomljene duše, duha ponizna! Kao paljenice ovnova i bikova,
kao tisuće pretilih janjaca — takva nek bude žrtva naša pred tobom danas, da nas pomiri s tobom — jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju. Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe, tebe se bojati i tražiti lice tvoje. Ne postidi nas, već postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj! Izbavi nas, kao nekoć, čudesima svojim, proslavi ime svoje, Gospode!«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 25, 4-9
Pripjev:Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti.
Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi.
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Evanđelje:
Mt 18, 21-35
Ako svatko ne oprosti svome bratu, Otac neće oprostiti vama.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Pristupi Petar Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«
»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa svojim slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se pomiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći ‘Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.«
»A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjali: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti’. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.«
»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga rasrđen preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
Riječ Gospodnja.
Razmatranje
Ispravan odnos među kršćanima Isusova je želja. Taj se odnos temelji na ljubavi. Svaka zajednica odiše Kristovom prisutnošću. Tu ima mjesta za svakoga. Prema tome, jedan za drugoga je odgovoran, no bez ljubavi to nije moguće.
Kao i bratska opomena, tako je i praštanje unutar Isusovih zajednica opasano ljubavlju. Oni, koji vode zajednice (župe) imaju vrlo ozbiljnu odgovornost. Moraju dati sve od sebe kako bi potaknuli one „najmanje“ i kako bi ispunili Isusovu želju. Iako su voditelji zajednica vidljivi znak, ipak jedini je Gospodar Isus.
I ovoga puta Petar govori prvi. On je pozvan od Isusa voditi zajednicu. Postavlja Isusu pitanje o praštanju na svoj način. Čini to u židovskom duhu. Pravi se velikodušan jer misli da je oprostiti sedam puta u danu sasvim dovoljno. Broj sedam je svet i zaokružen. To je broj savršenosti. Osim toga Petar želi čuti od Isusa „Petre, koliko si ti divan!“ On očekuje pohvalu, a u konačnici nagradu. Međutim, Isus govori drukčije: „Ne sedam puta, nego sedamdeset puta sedam“. Isusov odgovor nadilazi ljudsko shvaćanje i sve ljudske računice. Prekoračuje međusobne relacije. Dolazi iz dna srca jer je svatko Isusu važan. Koliko bi bilo lijepo da svi ozbiljno shvatimo Isusove riječi o praštanju. Svijet bi izgledao drukčije kada bi si ljudi uzajamno praštali bez ograničenja i predrasuda.
Tamo gdje ljudi žive skupa uvijek ima napetosti i sukoba. Netko je čak rekao da je čovjek čovjeku pakao. Promatrajući ljude izgleda da čovjek ne može iznova praštati ili čini to usprkos sebe, preko svoje volje. Tu se itekako osjeti utjecaj prvog grijeha. Egoistični osjećaj za istjerivanjem pravde, ne dozvoljava primiti nepravdu. Egoist se osjeća pozvanim stalno „istjerivati pravdu“ bez obzira na dobro drugoga. Međutim, Isus to ne očekuje od svojih učenika. Ljubav i milosrđe moraju biti uvijek ispred pravde. Isusove raspete ruke dokaz su Božanskog milosrđa. Bog je uvijek spreman praštati, ne samo sedam puta, nego uvijek, preko „sedamdeset puta sedam“. Čovjek to može jednostavno iskusiti u sakramentu pomirenja. Zato Isus od svojih učenika zahtjeva bezuvjetno praštanje.
Vrlo je znakovita prispodoba o milosrdnom gospodaru koji oprašta velike novce zaduženom „po uši“ sluzi. Taj isti sluga na grub način želi istjerati milijun puta manji dug od jednakog sebi sluge. To može biti i naša slika. Često ne shvaćamo Božansko milosrđe i zato ne širimo milosrđe među nama. Teško nam je praštati jer se u stvari nismo sami uvjerili u opraštajuće Božansko milosrđe. Koliko nam je još potreba iskustva, molitava, vježbi kako bismo otkrili opraštajuću Božansku ruku? Hoćemo li to ikada osvojiti? Isus je nada mnom toliko puta izgovorio riječi: „Otpuštaju ti se tvoji grijesi, idi u miru!“, a ja se pravim gluh. Bog oprašta čovjeku zaduženje, koje je učinio grijeh, ali taj isti čovjek, na žalost, ne može oprostiti svojemu bratu najmanju nepravdu. To je strašno!
U govoru o praštanju braći, Isus se služi i brojem sedamdeset i sedam. To znači da kršćani uvijek moraju praštati. Taj broj nadilazi broj grijeha, kojima se ljudi mogu ranjavati tijekom dana. Raspoloživost na bezuvjetno praštanje nadilazi smrtonosno oružje povreda. U tom pogledu Crkva postaje mjesto praštanja, oaza mira, a Isusov učenik čini ono što želi njegov Učitelj.Velikodušno praštanje je uvjet ispravne molitve i sudjelovanja u Euharistiji.
Nepraštanje razara duhovnost, uništava vjeru i zatvara na druge ljude. Rađa ljutnjom i srdžbom. Dokazivanje, bolje rečeno sebično istjerivanje, pravde vodi u slijepu ulicu. Najljepše je kada u srcu odzvanjaju Isusove riječi: „Ja ti oprostih, oprosti i ti!“ Tada praštanje oslobađa, sprječava nervozu, osigurava radost. Praštati znači „gledati“ Oca milosrđa oči u oči i licem u lice. Praštanje je dar, koji se temelji na poniznosti. Ohol čovjek nikada neće „okusiti“ Božji oprost. I zato ne može praštati.
Zavapimo: „Isuse, nauči me praštati, da mogu sam sebi oprostiti i u ljubavi praštati drugima!“ Onaj koji velikodušno prašta uvijek ima otvoren pristup Bogu. Taj se trud isplati, preko svih naših ljudskih „računa“. Učimo praštati i tražiti oprost.
Autor i razmatranje piše: p. Arkadiusz Krasicki, CSSp
Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral hilp.hr.
