Misao iz Evanđelja dana
Evanđelje nam predstavlja još jednom ljude koji traže racionalan odgovor na pitanje tko je Isus, pitanje koje će ih intelektualno zadovoljiti.
Ovo mi je podsjetnik da još jednom susretnem Isusa i srcem, a ne glavom, čujem njegove riječi. Molit ću ga da mi pomogne da to učinim.
Slušam što mi Isus govori: tko je on – Sin Božji u zajedništvu s Ocem. Vjerujem li? Gospodine, pomozi mojoj nevjeri!
IV. vazmeni tjedan
Utorak, 2. 05. 2023.
ČITANJA:
Dj 11,19-26; Ps 87,1-7; Iv 10,22-30
IMENDANI:
Atanazije, Antonin, Boleslav, Boris
Prvo čitanje:
Dj 11, 19-26
Propovijedahu i Grcima navješćujući evanđelje: Gospodina, Isusa.
Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Oni što ih rasprši nevolja nastala u povodu Stjepana dopriješe do Fenicije, Cipra i Antiohije nikomu ne propovijedajući Riječi doli samo Židovima. Neki su od njih bili Ciprani i Cirenci. Kad stigoše u Antiohiju, propovijedahu i Grcima navješćujući evanđelje: Gospodina, Isusa. Ruka Gospodnja bijaše s njima te velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu.
Vijest o tom doprije do Crkve u Jeruzalemu pa poslaše Barnabu u Antiohiju. Kad on stiže i vidje milost Božju, obradova se te potaknu sve da u odlučnosti srca ostanu uz Gospodina. Ta bijaše to muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere. Znatno se mnoštvo prikloni Gospodinu.
Barnaba se zatim zaputi u Tarz potražiti Savla. Kad ga nađe, odvede ga u Antiohiju. Punu su se godinu dana sastajali u toj Crkvi i poučavali poveće mnoštvo te se u Antiohiji učenici najprije prozvaše kršćanima.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 87, 1-7
Pripjev: Hvalite Gospodina svi narodi
Zdanje svoje na svetim gorama
ljubi Gospodin;
draža su mu vrata sionska
nego svi šatori Jakovljevi.
Divote se govore o tebi,
grade Božji!
»Rahab i Babilon brojit ću
k onima što me štuju;
Filisteja i Tir i narod etiopski —
i oni su rođeni ondje.«
O Sionu se govori:
»Ovaj i onaj u njemu je rođen!
Svevišnji ga utemelji!«
Gospodin će zapisati u knjigu naroda:
»Ovi su rođeni ondje.«
I pjevat će igrajući kolo:
»Svi su izvori moji u tebi!«
Evanđelje:
Iv 10, 22-30
Ja i Otac jedno smo.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Svetkovao se u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. Okružili ga Židovi i govorili mu: »Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!« Isus im odgovori:
»Rekoh vam pa ne vjerujete.
Djela što ih ja činim u ime Oca svoga —
ona svjedoče za mene.
Ali vi ne vjerujete
jer niste od mojih ovaca.
Ovce moje slušaju glas moj;
ja ih poznajem i one idu za mnom.
Ja im dajem život vječni
te neće propasti nikada
i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.
Otac moj, koji mi ih dade,
veći je od svih
i nitko ih ne može ugrabiti
iz ruke Očeve.
Ja i Otac jedno smo.«
Riječ Gospodnja.
Tumačenje:
Samo onaj tko sluša Isusov glas, poznaje Isusa. Pravi je vjernik onaj koji sluša Isusov glas, tko poznaje, tko je spoznao Gospodina, tko ga slijedi.
Isus izgovara gotovo nemoguće riječi: “Ja sam dobri pastir. Ja poznajem svoje. Moji poznaju mene!” – Zamislimo se samo nad tim riječima. Jedan je tu pred nama i kaže: Ja poznajem svoje. Ja poznam čovjeka. Ja poznajem ljude. Da on zna tko je i što je čovjek, što je svaki pojedini čovjek? I da on vidi našu nevolju, našu samoću, izgubljenost? Tako otprilike bijaše za svih njegovih poziva i oslovljavanja pojedinaca. On poziva, oni odgovaraju. Njihov život jest odgovor na Isusov poziv.
Ja poznajem svoje, mene poznaju moji. Isus poznaje čovjeka, ljudi znaju njega. I onda donosi sliku koja je još silnija: Kao što ja poznajem Oca i Otac poznaje mene, tako i mene poznaju moji. Jedinstvo kakva nema u ovozemaljskim protežnicama ni kategorijama. On nas zna u korijenu. Ne govori to Isus slikovito, nego krajnje konkretno. On je naša nutarnja forma, naša formativna snaga. On pročišćava mišljenje, on ulijeva nove misli. Misao moje misli, slika moje slike, srce moga srca. Ne plitka mistika, nego stvarnost života.
Moramo imati uvijek na umu: U Bibliji je daleko značajnije i bitnije slušanje od gledanja. Ono je bitna čovjekova značajka. Ne toliko gledanje, oko, vid, nego sluh, uho, osluh, posluh, poslušnost. Oko i vid znaju varati, čovjek može slijediti pričine, lažna viđenja, fatamorganu u pustinji.
Prisjetimo se nekih značajki iz Evanđelja. Elizabeta, Marijina tetka, nakon što je čula Marijin glas i pozdrav – od sreće joj zaigra dijete u utrobi. I napuni se Duhom Svetim. Na Marijinu riječ ‘šalom’ uzvraća Elizabeta zahvalnom i blagoslovnom molitvom i usklikom. I tek tada otvara Marija usta i pjeva svoj “Magnificat”.
Toliko puta u evanđeljima imamo upravo glas kao raspoznajno sredstvo da čovjek prepozna osobu. Prisjetimo se i Isusova hoda po vodi, u pramazorje. Učenici kriknuše misleći da vide duha. Oči ih varaju, ali kad je Gospodin rekao: “Ne bojte se, ja sam” – oni vele: “Gospodin je!” I nakon toga Petar hodi po vodi. Isto se zbilo i s Marijom Magdalenom na uskrsno jutro. Ona misli da je od Isusa vrtlar. Tek kad je čula svoje ime, prepoznala je Isusov glas, i uzviknula: “Rabbuni”! – Učitelju. Ili pak ona sedmorica koja su ribarila nakon Isusova uskrsnuća na Tiberijadskom jezeru. Isus na obali, oni ga ne prepoznaju. Tek kad ih Isus umilno oslovi s “Dječice” – ljubljeni učenik reče: “Gospodin je!” Na to je Petar skočio u vodu i doplivao do obale gdje je stajao Isus.
To je ono krajnje poznavanje osobe, gdje se vrši osmoza, pretakanje osobe u osobu, jednoga u drugo. Smisao kršćanske egzistencije upravo je u tome: Dati se njime pročistiti, Isusove nakane učiniti svojima, Isusov govor svojim. Odnosno, on treba preko nas govoriti i sricati svoje riječi. Donositi njega svijetu, ne sebe. Time odgovara temelj našega bića njegovu zahtjevu, i tu se događa ono poznavanje, slušanje, o kome Isus govori.
“Svi koji su prije mene bili, razbojnici su i kradljivci”. Strašna je to riječ iz Isusovih usta. Svi pored njega razbojnici. Kradljivci. Ništa se ne priznaje. Nikakva ljudska mudrost, dobrota, pamet, razboritost, pedagogija, spoznaja – sve to Isus gura u stranu. Riječ je o konačnoj odluci gdje nema nikakve zamjene s ljudskim, pa makar to bilo i najplemenitije. U usporedbi kako Isus pristupa čovjeku, ljudima, način na koji ljudi pristupaju jedni drugima ravan je krađi, pljački, nasilu, ubojstvu. Kakva samo objava ljudskoga trajnoga stanja! – Prihvatimo tu Isusovu riječ u doslovnom smislu.
Jer, kad god pristupamo drugome, kao da veli Isus, želimo nad drugima moć i vlast, prevlast! I u odgoju, i u ljubavi, i u iskazivanju dobrote. Sve svršava u ovladavanju drugim. U svakome čuči negdje upravo to što Isus govori: Razbojnik, kradljivac. Pa i u onome najplemenitijem misliocu, filozofu. I u propovjedniku koji uči pobožnosti, i u odgojitelju koji oblikuje čovjeka, u pretpostavljenome koji zapovijeda, u zakonodavcu koji stvara zakone i pravdu, u sucu koji provodi zakone – u svima je negdje pritajeni razbojnik. Samo je jedan od toga slobodan, iz temelja, iz korijena. Samo jedan koji govori iz čiste istine iz stvarne ljubavi, iz nepatvorene nakane. A to je Krist. On je vrata kroz koja možemo i moramo pristupiti čovjeku, ljudima. Samo on! I taj se dobri pastir mora boriti protiv vuka u nama, kradljivca u nama. Mi smo sami sebi najveći neprijatelji. Mi ne želimo ni otkupljenje ni njegovo vodstvo.
Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral hilp.hr.
