Misao iz Evanđelja dana
Današnji odlomak dodaje obećanje da će, kada Isus ponovno vidi svoje učenike, doživjeti radost ”i radosti vaše nitko vam oteti neće”.
Više neće morati postavljati pitanja koja sada postavljaju. To ne znači da u budućnosti neće biti patnje. Bit će je i neki od učenika će dati svoje živote za svoju predanost Isusu i Kraljevstvu. Ali za one koji su bliski Isusu bol i radost nisu nespojive.
Pomolimo se da i mi, koji imamo trajnu prisutnost uskrslog Isusa, sa sobom u svakom trenutku doživimo – unatoč neizbježnim kušnjama i razočaranjima – istu vrstu radosti.
VI. vazmeni tjedan
Petak, 19. 05. 2023.
ČITANJA:
Dj 18,9-18; Ps 47,2-7; Iv 16,20-23a
IMENDANI:
Bernardin Sijenski, Lidija, Zlatka, Zlata, Gvido
Prvo čitanje:
Dj 18, 9-18
Mnogo je naroda mojega u ovome gradu.
Čitanje Djela apostolskih
Kad je Pavao bio u Korintu, reče mu Gospodin jedne noći u viđenju: »Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati!« Ta ja sam s tobom i nitko se neće usuditi da ti naudi. Jer mnogo je naroda mojega u ovome gradu.« Tako se zadrža godinu i šest mjeseci naučavajući među njima riječ Božju.
Ali dok je Galion bio prokonzul Ahaje, navališe Židovi jednodušno na Pavla, dovukoše ga u sudnicu i rekoše: »Ovaj potiče ljude da protiv zakona štuju Boga.« Pavao samo što nije zaustio kadli Galion reče Židovima: »Da je posrijedi zločin kakav ili nedjelo opako, saslušao bih vas, Židovi, kako je pravo; je li pak raspra o riječi i imenima i nekom vašem zakonu, proviđajte sami; u tome ja ne želim biti sudac.« I otpremi ih iz sudnice. A oni svi pograbiše nadstojnika sinagoge Sostena i stadoše ga šibati pred sudnicom. Galion nije za to ništa mario.
Pavao osta još podosta vremena, a onda se oprosti s braćom pa pošto se u Kenhreji ošiša jer imaše zavjet, zaplovi prema Siriji, a s njime i Priscila i Akvila.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 47, 2-7
Pripjev: Gospodin je kralj nad zemljom svom.
Narodi svi, plješćite rukama,
kličite Bogu glasom radosnim.
Jer Gospodin je to — svevišnji, strašan,
kralj velik nad zemljom svom.
Narode je nama podložio,
pogane stavio pod noge naše,
baštinu nam odabrao —
ponos Jakova, svoga ljubimca.
Uzlazi Bog uz klicanje,
Gospodin uza zvuke trublje.
Pjevajte Bogu, pjevajte,
pjevajte kralju našemu, pjevajte!
Evanđelje:
Iv 16, 20-23a
Radosti vaše nitko vam oteti neće!
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Zaista, zaista, kažem vam:
vi ćete plakati i jaukati,
a svijet će se veseliti.
Vi ćete se žalostiti,
ali žalost će se vaša okrenuti u radost.
Žena kad rađa, žalosna je
jer je došao njezin čas;
ali kad rodi djetešce,
ne spominje se više muke
od radosti što se čovjek rodio na svijet.
Tako dakle i vi:
sad ste u žalosti,
no ja ću vas opet vidjeti;
i srce će vam se radovati
i radosti vaše nitko vam oteti neće.
U onaj me dan nećete ništa više pitati.«
Riječ Gospodnja.
Promišljanje:
Isus gleda na svoju smrt i uskrsnuće kao na jedno nerastavljivo jedinstvo, te dvije stvarnosti su njegov put do Oca. On mora kroz smrt i u smrt, i preko smrti do uskrsnuća. Iz smrti se rađa novi život, iz boli se rađa radost. Makar su i smrt i bol gorki i bolni, to treba biti učenicima sadašnja utjeha. Što vrijedi za Isusa, vrijedi to i za učenike, vrijedi to za Crkvu kao nastavak Isusova djela u svijetu. Svijet će tvrditi kako je Isus prošlost, a on je tu, on je trajna prisutnost među svojima. Učenicima ne će biti lako, ali moraju imati pouzdanje u Isusovu odlučnu riječ.
Isusov oproštajni govor u Ivanovu Evanđelju u svome dosadašnjem izričaju razvija dva međusobno povezana izričaja. Naime, Isusovu posvemašnju blizinu s Ocem. On je s Ocem jedno, i stoga mu smrt ništa ne može nauditi. Smrt nije više umiranje nego prijelaz k Ocu, hod u nebo. A druga misao je nastavak te misli: Svi koji su s Isusom Kristom u zajedništvu, bit će dionici iste slave, istoga odnosa koji ima Sin prema Ocu. Onome tko vjeruje u Isusa, smrt ništa više ne može. U Isusovu su životu kocke odavna pale. On ide samosvjesno u smrt, već je izbačen knez ovoga svijeta van. On je položio sve ispite vjernosti svomu Ocu, on se do kraja odlučio za Očevo djelo. I tu nema uzmaka. On je došao u sudbonosni sukob s vlastima, vjerskim i političkim, i zato mora otići nasilno s ovoga svijeta. On je ispunio svoje djelo i poslanje koje mu je Otac namijenio. Proglasio je (u) svijetu novi poredak, donio radosnu vijest, i sad ostavlja učenike da nastave to djelo spasavanja svijeta.
Stoga ih ne tješi jeftinim riječima i utjehama, kao, ne će to biti tako teško, ispast će na kraju sve dobro i sl. Prema ljudskim, zemaljskim i svjetskim mjerilima njima će se dogoditi strašne stvari, sve će u konačnici po njih ploditi ubijanjem, smrću. Jedina utjeha koju im može pružiti u ovome trenutku jest njegov vlastiti primjer, jasnoća s kojom nastupa i govori, nepokolebljivost u nastupu, neuzdrmljivost njegova životnoga smjera. Svu svoju snagu crpe Isus iz odnosa prema Ocu. To je i za učenike utjeha i smjerokaz za život. Budu li ga slijedili, spoznat će kako je Bog jedina stvarnost za koju se isplati živjeti. Ne pružaju nam tumač ni utjehu promišljanje, filozofiranje ili ontologija, nego intenzivnost s kojom se vežemo uz Isusa i njegova Oca.
Ponovno čujemo iz Isusovih usta, prije rastanka, dvokratno: “Amen, Amen”! To dvokratno ponavljanje “Zaista, zaista” – ima karakter sadašnje objave tajne koja je učenicima nedokučiva. Isus na dramatičan način konkretizira ono što će uslijediti doskora u životu učenika i u svijetu. Svijet će nad Isusom trijumfirati, slavodobitnički likovati nad njegovom smrću i porazom, dok će učenici biti u nevolji, tugovati i žalovati za Učiteljem. Međutim, sve će to biti kratka daha. Stoga Isus rabi sliku iz običnoga, svakodnevnoga života, kod trudnica u porodu. Kad se rodi dijete na svijet, zaboravi majka na sve nevolje, boli i trudove kroz koje je prošla. Presretna je zbog djeteta koje je došlo na svijet. Živo je.
Isto će biti i s učenicima. I oni će morati kroz bol križa, Isusove smrti, vlastite ostavljenosti, ali će se sve okrenuti u radost uskrsnoga jutra. Žalost se pretvara u radost! – Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina koji im pokaza svoje ruke, noge i svoj bok. Za učenike Isusovo uskrsnuće bijaše nešto kao novo rađanje. Nemoguće je biti žalostan navjestitelj Isusa Krista. Radosna vijest treba radosne i sretne učenike i navjestitelje. Jasno, uskrsnuće će se dovršiti kad više ne bude smrti, kad se ovo naše smrtno obuče u besmrtno, kad smrti više ne bude, kad mine i nestane obličje ovoga svijeta.
Tada prestaju sva pitanja. Istinska i prava spoznaja će uslijediti kad ne bude više potrebe pitati. I sve će molitve biti uslišane. Molitva u Isusovo ime počinje tek kad Isusa nema među svojima. Oduvijek je čovjek i čovječanstvo tražilo Boga negdje izvana, u nebeskim sferama, nije moglo zamisliti bliskoga i bliza Boga. Taj se Bog pojavio u Isusovoj osobi. To bijaše za njegove suvremenike, a i za mnoge duhove danas, pravi izazov. Učenici su dionici te spoznaje. I trebaju biti svjedoci toga u svijetu. Po Isusu Kristu čovjek dolazi k sebi i postaje svjestan tko je i što je. Odčitati to možemo primjerice na svim apostolima, na jednome Pavlu, na svecima kroz povijest Crkve. Oni su živi dokaz Božje blizine u Isusu svakomu čovjeku. Njih sve provijava radost jer je radost najdivniji Božji dar nakon Uskrsa. Radost u miru, mir u radovanju.
Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral .hilp.hr
