Prije nepunih tjedan dana, moj FB prijatelj mi je poslao propovijed koju sam održao prije desetak godina. Tema propovijedi je bila prožeta mislima molitve jednog Indijanca Velikom Duhu. Prijatelj je sačuvao propovijed i tu molitvu sve do danas. Malo neobično, ali istinito!
Sjetio sam se da sam mu nakon mise na njegovo traženje poklonio tekst molitve Indijanca Velikom Duhu. Bio sam radostan, jer sam vidio kako izrečena riječ može pasti na plodno tlo i ne otići u zaborav. Ponovno sam danas pročitao molitvu i moje opaske pisane mojim rukopisom uz tekst molitve. Prisjetio sam se koje sam tada dijelove te molitve posebno istakao za naše vrijeme i župljane. Molitva glasi: „Velik Duše, tvoj glas u vjetru čujem, dah tvoj oživljuje svijet. Poslušaj me. Dolazim preda te kao Tvoje dijete, jedno od mnogih. Malen sam i slab. Snage i mudrosti mi treba. Daj mi da hodam u ljepoti i da moje oči trajno gledaju crveni purpurni zalaz sunca. Daj da moje ruke poštuju stvari koje si Ti stvorio i da moje uši slušaju Tvoj glas. Daj mi mudrost da bih mogao upoznati stvari u kojima si poučio moj narod i nauk koji si skrio u svaki listić i svaki kamen. Ne tražim snage zato da budem jači od svoje braće, nego da bih mogao nadvladati svoga najvećeg neprijatelja samoga sebe. Učini me spremnim da uvijek dolazim k Tebi, kad mi jednom život izblijedi kao sunce na zalazu.”
Onaj tko ne zna da je to molitva jednog Indijanca, mogao bi sasvim slobodno reći da je to molitva jednog katolika. Zašto? Pa, zato što sadrži potrebito bogatstvo sadržaja, uzor molitve u kršćanskom duhu. A koje su to bitne oznake nužne za dobru i „kvalitetnu“ molitvu koja sadržava izvornu bit kršćanske molitve?
1. Čvrsta vjera u Božju prisutnost u trenutku molitve. Bog je prisutan u svakom kamenu i listu drveta. Dakle svojim prisustvom Bog ispunja prirodu i čitav svemir.
2. Za dobru molitvu je važno biti svjestan i priznavati da smo Božja djeca, te to ispovijedati u svakodnevnoj molitvi.
3. Osjećaj malenosti, osjećaj da smo sićušni u prirodi, u svemiru, je također nužan. To je duh poniznosti, nasuprot oholosti da smo kao ljudi moćni, jaki.
4. Vrlo važno, prevažno za naše vrijeme je činjenica poštivanja ili nepoštivanja svega stvorenoga. Kako često ljudi danas uništavaju prirodu zbog svojih sebičnih interesa, ili je naprosto ne prihvaćaju kao dar Božji, nego kao svojinu sa kojom mogu raditi što god požele.
5. Imati potrebu za posluhom Bogu, za poslušnosti njegovoj svetoj Riječi je također jedno od centralnih pitanja za katolike. Kako se često događa ona evanđeoska misao: „Slušaju, slušaju, a ne čuju…“ Nije važno samo reći: „Odslušao sam misu“, „Bio sam na misi“. Prevažno je da li sam čuvši Riječ Božju na misi, poslušao i usvojio je svojim životom. Ili sam ostao na razini tradicijske vjere.
6. Uz ovih prethodnih pet točaka bitnih za dobru, sadržajnu molitvu, vrlo važan je osobni stav i osjećaj osobne grešnosti. Osjećaj da se Bogu dolazi čistih ruku. Osjećaj i vapaj za snagu u borbi sa samim sobom, sa svojim manama i grijesima.
7. I na kraju krajeva, važan je naš osobni stav i potreba da „čistimo“ sebe. Ne samo izvana, ono što drugi vide, nego pročiščavati sebe u osobnoj ispovjedi. Imati svoga duhovnog vođu, svog osobnog ispovjednika koji me dobro poznaje.
Na kraju možemo zaključiti poput Indijanca koji se molio Velikom Duhu, da smo najveći neprijatelji sami sebi. Kada? Kada olako prelazimo preko tih sedam molitvenih točaka. I kada ih ne usvajamo praktično i djelatno u svom osobnom duhovnom životu. „Ne tražim snage zato da budem jači od svoje braće, nego da bih mogao nadvladati svoga najvećeg neprijatelja – samoga sebe“.
Autor: Vlč. Vladimir Trkmić
