Prije i poslije mene
Druga i treća nedjelja došašća obilježene su likom Ivana Krstitelja. Zanimljiv je to lik, i danas vrlo aktualan. Njegovi roditelji dobili su ga u poodmakloj dobi. Otac mu je bio svećenik u jeruzalemskom hramu, a majka obavljala kućanske poslove. Čovjek je to koji je otkrivao svoju prošlost s pogledom u budućnost. Danas je uistinu važno otkrivati i upoznavati svoju vlastitu prošlost, ali i prošlost naroda, sredine i svijeta u kojem živimo. Poznata je latinska poslovica: Historia est magistra vitae – Povijest je učiteljica života.
Imam li što naučiti iz vlastite prošlosti? Kako gledam na svoje podrijetlo, na svoje roditelje, njihovu životnu situaciju, njihov društveni status i ono što su na mene prenijeli? Jesam li svjestan da na ovaj ili onaj način i ja doprinosim onome što će biti poslije mene? Razmišljam li o tome da sam nekome uzor i da ima netko (barem jedna osoba), tko oblikuje svoj život upravo i po mojim riječima, djelima, planovima… životu. Kada sam svjestan svoje prošlosti, a s pogledom u budućnost, onda mogu biti i samokritičan. „Nakon mene dolazi jači od mene.“ (Mk 1, 7) Iako je Ivan postao slavan („Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci“), on je svjestan svoje ograničenosti. Ivan zna: tko je, što je i odakle je. On zna da je samo glasnik, glasnogovornik. Glas u pustinji koji govori srcem, srcu.
Govoriti srcu
Kako danas govoriti, da te ljudi slušaju, da čuju tvoju poruku? Potrebno je „govoriti srcu“ (usp. Iz 40, 2). Upitali su jednog mudrog čovjeka: zašto ljudi viču (glasno govore), iako su blizu jedno drugome i mogu se normalno čuti? Mudar čovjek je odgovorio: „Zato što su im srca daleko, pa se ne čuju!“. Izgubili smo sposobnost da govorimo srcu. Možda je to zato što previše pričamo i okruženi smo pričom (napose putem masovnih medija). Možda zato što govorimo i slušamo hrpu nepotrebnih riječi. Možda zato što smo zaboravili lijepo pričati o sebi i drugome.
Danas ćemo rijetko susresti da netko govori drugima o lijepim događajima i iskustvima svoga života. Još rjeđe, da netko lijepo govori o drugima, o njegovim uspjesima, radosnim trenutcima i slično. Naprotiv, stalno smo okruženi ružnim riječima koje upućujemo drugima: bilo o svome vlastitom iskustvu, bilo o nekoj trećoj osobi.
Ljudi radije pričaju ili prepričavaju (ponekad i slušaju) loše događaje, kuknjave, neuspjehe, čak i nesreće vlastite i drugih ljudi. Preplavljeni smo crnim kronikama i lošim vijestima. Zato više nismo u stanju govoriti srcu drugoga čovjeka, pa ni svome vlastitome. Jer naše srce stvara obrambeni mehanizam. Ono se brani od lošega, tako da čovjek postaje imun, pa čak i ravnodušan spram patnje i zla u svijetu. Danas kada čujemo za neki tragičan događaj u svijetu, pa čak u i našoj blizini, on nam je u središtu pozornosti toga trenutka ili dana. Sutra smo svoje misli, djela i život usmjerili već na drugu stranu. To je zato, jer ta poruka nije došla do našega srca. Baš ovo predbožićno vrijeme, vrijeme došašća, prilika je da preispitamo vlastito srce. Da osluškujemo srcem što to govorimo i slušamo.
Glas u pustinji
Zanimljivo kako i prorok Izaija, i Matej u svome Evanđelju govore o glasu koji viče u pustinji (usp. Iz 40, 3 i Mk 1, 3). Zamislimo čovjeka koji viče u pustinji. Na sve strane pijesak, nigdje nikoga, nema niti nekog brežuljka, planine, šume od koje bi se vratila – čula jeka. Njegov govor, koliko god bio jak i snažan, je uzaludan. Pa ipak, starozavjetni prorok Izaija i Ivan Krstitelj ne odustaju.
Poruka je prevažna, svečana i ispunjena nadom. Kada danas želim prenijeti, podijeliti poruku nade, ohrabrenja, života u Bogu, čini se da je i to glas u pustinji, koji nema čak ni jeke. Ali, možemo li, i smijemo li odustati!? Baš danas, neka u svima nama odjekne poziv proroka Izaije: „Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se…“ (Iz 40, 9).
Neka moj glas bude govor srcu vlastitome i srcu drugoga čovjeka. Neka to bude glas siromašnih, obespravljenih, nemoćnih, ostavljenih. Glas Ivana Krstitelja koji je govorio srčano (iz srca) pravu istinu, i pozivao ljude na obraćenje vlastitoga srca. Koliko god se činilo da smo mali, da se naš (moj) glas ne čuje, neka nas ovo vrijeme ohrabri. Često ćemo za ovaj svijet izgledati zaostalo, naivno i nedovoljno otvoreni za budućnost. Ali znam, da učeći iz prošlosti s pogledom u budućnost, na najbolji način živim ovaj trenutak sada.
vlč. Josip Ivešić
