Biblijske su mi prispodobe jednako poznate kao i lica moje djece. Iznenađuje me što me i jedno i drugo još uvijek oduševljava.
Naravno, moja dva dječaka i dvije djevojčice toliko brzo odrastaju da ih uvijek iznova moram upoznavati. No, ne mogu reći da isto vrijedi i za dobro poznate priče o vodi i vinu, kruhovima i ribama, brodovima i popucalim mrežama. Novi zavjet je utvrđeno gradivo. Novozavjetne priče se ne mijenjaju niti nadopisuju. Ponekad proučavam te prispodobe poput knjiškog crva.
Mogla sam vidjeti Isusa na počinku
Nedavno smo se zadržali oko stola uz večeru dok sam čitala prispodobu o Isusu koji stišava oluju. Izgovarala sam riječi gotovo napamet, sve dok nisam neočekivano izrekla jednu rečenicu koja je zalepršala zrakom i ostavila me u čuđenju: „A on na krmi spavaše na uzglavku.“ (Mk 4,38) Djeca su promatrala moj izraz lica čekajući da pročitam kraj koji smo već svi znali, no ja sam spustila Bibliju i nastojala suspregnuti suze. Sve zbog toga što je Isus zaspao. Stare se prispodobe možda ne mijenjaju, no uvijek sam iznova iznenađena njihovom životnošću. One su oživljene Božjim dahom.
Upravo mi je „uzglavak“ oživio ovu prispodobu. Koliko sam puta promatrala svoju djecu na počinku, kako se njihove ranjive glavice gnijezde na jastuku. Mogla sam u jednoj od svojih kćeri vidjeti Isusa, s dugom kosom razasutom po jastuku. Mogla sam vidjeti Isusa na počinku, Njegove ruke sklopljene iznad glave kao i kod jednog od mojih sinova. Uvijek kad bih čitala ovaj dio Pisma, zamišljala sam Isusa kao neopisivo hrabrog i punog vjere. Koliko je snage potrebno da bi mogao spavati usred oluje. Međutim, sada nisam vidjela hrabrost. Nisam vidjela Bogočovjeka kako korača zemaljskim životom, nedodirljivog običnim nevoljama koje mene iscrpljuju.
Umjesto toga, vidjela sam umor. Vidjela sam iscrpljenost. Vidjela sam samoga Boga, mog Stvoritelja opuštenog lica i kose preko očiju. Vidjela sam Boga u potpunosti predanog Svojoj iscrpljenosti, ranjivog poput uspavanog djeteta.
Spavati siguran u očevu naručju
Moja je najmlađa kći, predškolac, nedavno zamijenila svoja ukrasna krila za malenu zelenu bolničku halju. Nakon što nas je teška astma poslala na dva dana i dvije noći na hitni prijem, doveli smo ju kući s vrećicom prepunom novih lijekova. Najgore je bilo iza nas, no ako će se njena oslabljena pluća u potpunosti oporaviti, potrebna joj je cjelonoćna njega. Moj se suprug preselio u kćerinu sobu i postavio alarm na mobitelu. On bi se svako nekoliko sati svake noći u tjednu budio da bi stavio masku za udisanje preko uspavanog lica naše kćeri. Kada bi lijek ispunio masku, ona bi uvijek ubrzano udisala baš kako je naučila raditi u bolnici, a ipak se nikada ne bi probudila. Sigurna u očevu naručju, nastavila bi spavati.
Najteže mi fizički i emocionalno padaju noćne roditeljske obaveze. To su roditeljske brige ispunjene strašnim snovima, bolnim kašljem i antibioticima koji se moraju popiti točno prema rasporedu. Sjećam se kako sam promatrala tu istu kći dok je bila novorođenče, dok je spavala u svome krevetiću razmišljajući o paradi dječjih vrućica, posjetima hitnom prijemu, upalama uha koja će zasigurno nastupiti. Osjećala sam da moje srce neće preživjeti ni ispuniti ljubavlju još jedno djetinjstvo ispunjeno teškim, umarajućim noćima.
Prispodobe mi otkrivaju moju nemoć kao najveći čin vjere
Postoji toliko mnogo situacija u kojima možemo prepoznati prispodobu o brodu i njegovoj posadi usred olujnog mora. Ja sam bila ona koja drži kormilo, prestravljena zbog onog što vidim da nam se na horizontu približava. Ja sam bila ona koja kantom prazni brod od vode i pitam se zašto se Bog ne probudi i ne učini nešto, bilo što. Zar ne vidi koliko sam očajna? Sada sam ona koja promatra svoje dijete na počinku u brodu koji se poput kolijevke ljulja na valovima. Nije ni čudo što sam susprezala suze. Gledati Isusa kako spava, pa makar samo u mašti, znači spoznati da Bog ne prezire naše ljudske slabosti. U osobi Božjeg Sina, On prihvaća svaku slabost i nemoć kojih se toliko često bojim i od kojih zazirem.
Vjerojatno je, umjesto djela hrabrosti, svjesnost svoje nemoći najveći čin vjere. Vjerojatno je, umjesto probijanja granica vlastitih emocionalnih boli i fizičke iscrpljenosti, najveći znak povjerenja zapravo odmoriti svoje tijelo poput djeteta koje vjeruje. Iako su naši kreveti poput brodova koji se ljuljaju na nepokorenim valovima, On nas vidi. On nas čuva. On nas voli.
Riječi koje je Isus uputio vjetru koji je te noći puhao bili su stihovi uspavanke koju nad svakim od nas pjeva: „Umiri se. Budi siguran.“
Christie Purifoy – In Touch
