Govoriti o svetosti i svetome nije lako. Iz svoga iskustva i postojećeg osobnog znanja, znam da postoje svete osobe, ali i sveta mjesta. Kada je u pitanju čovjek, onda je svetost u ostvarenju višeg stupnja duhovnih i moralnih načela.
U starogrčkoj religiji pojam svetosti se pridjevao samo božanstvu, nikako ljudima. Starozavjetna predaja svetost pridjeva prorocima koji su bili moralno – duhovna veličina u narodu. U Novom zavjetu se pojam svetosti pridjeva prvenstveno Isusu Kristu. U Nicejsko – carigradskom vjerovanju svetost je jedna od četiri obilježja Crkve ( jedna, sveta, katolička i apostolska). U prvoj kršćanskoj zajednici atribut svetost se pridavao Blaženoj Djevici Mariji i apostolima. A kroz prva tri stoljeća kršćanstva, u razdoblju progona vjernika, kršćana, duhovnim uzorom kršćanskim zajednicama postaju mučenici. U kasnijim razdobljima crkvene povijesti sveci su bili monasi, biskupi i pape. Reformacija i protestanti su odbacili štovanje svetaca. Ali ostao je ideal duboke vjere i duhovnog prosvjetljenja kojeg oni zovu novim rođenjem. U Vjerovanju ispovijedamo da je Crkva (jedna, sveta, katolička i apostolska). Ta četiri obilježja Crkve su čvrsta predaja i podloga za vjernički život.
Drugi Vatikanski koncil nas je poučio da je Crkva istovremeno sveta i grešna. Oznaka svetosti i grešnosti se odnosi na cjelokupnu zajednicu vjernika, koja se proteže na sve laike i na hijerarhiju Crkve. I samo tako preko svetosti i grešnosti treba gledati na Crkvu. U njoj je prisutan snažan božanski element, energija Duha Svetoga, ali je Crkva istovremeno grešna, jer smo kao ljudi, kao stvorena bića nesavršeni i grešni. Da bi netko dobio titul sveca, ili mučenika u naše vrijeme potrebna je kanonizacija, proglašenje pojedinca svetim. To se obično čini nakon „ detaljne analize“ svetačkog života pojedinca. Crkva nas uči da postoji mnoštvo svetaca u povijesti Crkve koji nisu kanonizirani, službeno proglašeni svetima, a ipak su sveti. Svetkovinu općinstva svetih liturgijski slavimo svake godine prvog studenog. Za mene osobno, najbolji ključ koji u cjelini otvara pojam svetosti i sržnu poruku najbolje je opisao Rupert Mayer: „Nitko ne može reći: Svetost, to je previsoko za mene. Za svetost nisu potrebna nikakva uočljiva vjernička djela, nikakvi određeni odnosi, niti na smrt ozbiljno lice. Bog u srcu i Bog pred očima – u toj riječi je ključ svetosti.“
Mislim da je sve rečeno sa rečenicom: „Bog u srcu i Bog pred očima.“ Ako kroz tu misao promatramo Crkvu kroz povijest, naići ćemo na vrlo bogata duhovna razdoblja Crkve, kada je Bog bio duboko u srcima vjernika i pred njihovim očima. Bilo je to razdoblje renesanse, razdoblje osnivanja redovničkih zajednica: siromaško – propovjedničkog usmjerenja (sveti Franjo Asiški, sveti Dominik i drugi. ) Kada nas passtoralno – evangelizacijski poučavaju da je Crkva sveta i grešna, onda nam žele reći da Crkva u sebi ima božansku stvarnost: sakramente kao vidljive znakove Božje prisutnosti na zemlji. Ali isto tako nam žele kazati da je Crkva kao zajednica vjernika, bez izuzetaka grešna po svim svojim članovima. Zato oni koji Crkvu promatraju iznutra, ali i oni koji je prate izvana, moraju biti toga svjesni. Članovi Crkve, na bilo kojem kontinentu, u bilo kojoj krajevnoj, domovinskoj Crkvi su grešni udovi jednog Otajstvenog tijela kojeg zovemo Crkva. Iz te grešnosti Crkve ne smijemo i nikako isključiti klerike, sve one koji su dio crkvene hijerarhije. Svakako da ne valja generalizirati i „natezati uže“ pa reći Crkva je samo sveta, ili Crkva je u kompletu grešna po svećenicima grešnicima i biskupima koji to toleriraju.
Generalizacija je uvijek pogubna za pojedinca, ali isto tako i za zajednicu vjerujućih. Najbolje i najrealnije se promatra Crkva po ključu Ruperta Mayera: „Bog u srcu i Bog pred očima“. Svaki pojedinac, pogotovo oni koji o Crkvi pišu, trebali bi imati na umu tu činjenicu. Jer postoji uvijek opasnost da čupajući kukolj, počupamo i pšenicu. Ne bježimo od činjenice da u Crkvi ima kukolja, ali niti od činjenice da u svakom razdolju crkvenog života postoje ljudi kojima je „Bog u srcu i pred očima“. Možemo li izabrati neko razdoblje Crkve kao zajednice da u njoj nije bilo kukolja? Možemo li izabrati neko povijesno vrijeme, da u Crkvi nije bilo ljudi koji su nosili Boga u srcu i pred očima? Uzmimo za primjer 20. stoljeće. Stoljeće dva svjetska rata. Stoljeće dviju zloglasnih i opako borbenih ideologija: fašizma i komunizma. Nemojmo se zavaravati! Članovi jedne i druge ideologije bili su katolici, protestanti i pripadnici vjera kojima je glava Krist Gospodin. Pripadnost Katoličkoj Crkvi ili protestantima nije bila po volji ni jednoj, ni drugoj ideologiji. Jedni su umjesto Boga stvorili „Ubermenscha“, Nadčovjeka, a drugi su „čovjeka smatrali Bogom“ stvarajući kult ličnosti svojim komunističkim vođama. Crkva je nadživjela obadvije bezbožne ideologije. Po kome? Po onima kojima je „Bog bio u srcu i pred očima“. Ako protegnemo pojam svetosti na opće svećeništvo, na cijelu Crkvu, onda je svetost Crkve postojala i postoji dan danas. „ Ni vrata paklena, neće je nadvladati.“ Zašto? Zato što „često pritisnuto još više skače“.
Sjetimo se Maximilijana Kolbea. U koncentracijskom logoru, on kao samac, svojevoljno se javlja za smrt u plinskoj komori umjesto muškarca sa dvoje djece. On je ostavio duboki trag svetosti u totalitarnom sustavu. Prisjetimo se koliko je stradalo samostana, manastira i crkava za vrijeme oktobarske revolucije u Rusiji. Nisu stradale samo crkvene zgrade i pravoslavni posjedi, nego stradali su i pravoslavni klerici. Bili su decenijama u ilegali, djelovali kao ruska pravoslavna crkva u ilegali. Zar treba još dokaza da je Katolička crkva ili Rusko – pravoslavna Crkva u sebi, u svome srcu i pred očima imala Boga. Mislim da ne treba više dokaza da tko u srcu nosi Boga i da mu je on pred očima Bog ima budućnost. Možda turobnu, patničku, progonjenu, ali usprkos svemu na duže vrijeme perspektivnu. U tome, u tim hrabrim gestama i mučenicima jednog ili drugog sustava vidljiva je protegnuta svetost na cjelokupne zajednice vjernika. Pojam svetosti i svetoga se ne proteže samo na ljude, nego i na zemlju, na određena hodočasnička mjesta. Tako imamo pojam „ Sveta Zemlja“, „Sveti grad“ . Osim toga postoji: sveto suđe, sveto ruho, posvećeni kipovi. Iako je pojam svet, svetost rijetko u upotrebi izvan sakralnog prostora, ona postoji. Svetost se ne da sakriti, ona je vidljiva. Pa prema toj lijepoj rečenici Ruperta Mayera: „Bog u srcu i Bog pred očima“ mnogi naši roditelji i preci su bili nekanonizirani sveci. Živjeli su sa Bogom u srcu i gledali u budućnost božanskom logikom. Neka nam ta stvarnost i realnost svetosti ostane prezentna tijekom našeg zemaljskog života. Zato nosi Boga u sebi. Prepoznaj ga svojim očima u zakonima prirode, u ljudima i događajima. Tada ćeš biti zadovoljan i miran u sebi usprkos svemu. „ Neka te blagoslovi Bog, neka te čuva i mir svoj neka ti donese.“
Autor: duhovnost.net/Piše: Vlč. Vladimir Trkmić
