Zvono ‘svetog Križa’ odmjerenim i izbrojenim udarcima
najavljivaše vjernicima novi sat klečanja.
Na njegov zvuk ljudi se pobožno prekrižiše,
prekinuše za čas posao i izmoliše starinsku molitvu:
‘Blagoslovljen svaki hip i sat prisveti oltarski sakramenat!’
‘Kvarantore’ su. Svetčana tišina i sabranost prožima varoš.
Zamukla je pjesma i svaka bučna rieč. I gostionice su zatvorene.
Iz svake se kuće sprema netko, da tog dana obavi ‘uru’ pred izloženim Svetotajstvom.
U svom izvornom obliku kvarantore su danas očuvane samo u manjem broju župa koje su ih, primjerice, imale između dva svjetska rata, iako ih, što se razumije, nalazimo samo na hrvatskom prostoru nekadašnje mletačke uprave i Dubrovačke Republike. Dakle, riječ je o pobožnosti koja je nastala pod utjecajem katoličkih strujanja u mediteranskom prostoru, pa je pod utjecajem omiljenih pobožnosti koje su se njegovale u okrilju talijanskih bratovština, kao i zbog crkvenih i državnih uredbi, udomaćena i kod nas, primivši naša pučka i gradska obilježja. Kad je riječ o počecima ove pobožnosti, onda treba reći da se u literaturi najčešće navodi da su počeci klasičnoga oblika 40-satnog klanjanja nastali u Milanu između 1527. i 1537. godine.
Na prostoru Mletačke Republike – a ona je glede nastanka ove pobožnosti kod nas veoma važna – prvi put se uvode u Udinama 1564., dok ih u Veneciji prvi put obavljaju isusovci 1584. g. Iste je godinu u Veneciji osnovana i bratovština 40-satnog klanjanja (emeronitti) koja je u danima pred Pepelnicu, tj. na vrhuncu karnevala, 40-satnim klanjanjem davala zadovoljštinu za grijehe počinjene u vrijeme karnevala. Iz istih su pobuda prvi put održane u Padovi 1600. g. Međutim, korijeni ove pobožnosti mnogo su stariji i nisu vezani uz Milano. Naslanjaju se na simboliku četrdesetsatnog počinka Kristova tijela u grobu, o čemu je već sv. Augustin govorio u djelu De Trinitate, pa su se uz taj simboličan broj javljale različite molitvene pobožnosti u srednjovjekovnom razdoblju.
Autor: Don Ivica Huljev
