Isus je usporedbu o farizeju i cariniku ispričao takvima koji su sebe smatrali pravednima i stoga prezirali ostale.
Ljudi su vrlo skloni tome da zlo vide samo u drugima. Istina je da su pijanac koji tuče svoju ženu, kradljivac, preljubnik i ovisnik grešnici. Slično tome, farizej sebe uspoređuje sa svojim bližnjima i spominje sve ono loše u njima za što vjeruje da može osuditi. Potom nabraja sva svoja dobra djela i završava hvaljenjem samog sebe u molitvi zahvaljivanja.
Upravo time farizej čini grijeh. Njegovi grijesi su: ponositost, samopravednost i prezir prema drugima. Nemojmo zaboraviti da Bog svaki oblik grijeha uzima ozbiljno i da ga mora osuditi, bio je on po našem mišljenju velik ili blag. U to su uključene i pogreške koje smatramo bezazlenima, zato što ih „svatko čini“ ili zato „što nikome ne čine nažao“. No carinik, na kojega je farizej gledao s visokim is tolikim prezirom, imao je sasvim drugačiji stav. On sebe nije uspoređivao s drugima, nego je u Božjem svjetlu uvidio da je grešnik i da živi odvojeno od Boga. On se molio: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ Stoga je Bog mogao oprostiti cariniku opterećenom krivnjom i proglasiti ga pravednim (rd. 13 i 14).
S druge strane, samopravedan farizej je nakon svoje molitve bio udaljen od Božjeg spasenja još više negoli je bio prije toga.
Farizej je stajao i u sebi se molio ovako: „Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: izrabljivači, nepravednici, preljubnici, ili kao ovaj carinik.“
Luka 18,11
