Vodiš nas na goru visoku. Ne slutimo zašto. Raduješ se kao dijete kada želi nešto pokazati. Poskakuješ li ti to? Otkrivaš nam: ne mjesto, ne stvar, ne nauk.
Otkrivaš nam sebe, u slavi koje si se odrekao radi nas. Uživamo u tom prizoru, u tvojoj slavi dok ti pričaš s Ilijom i Mojsijem. Poput prijatelja […]
Vodiš nas na goru visoku.
Ne slutimo zašto.
Raduješ se kao dijete
kada želi nešto pokazati.
Poskakuješ li ti to?
Otkrivaš nam: ne mjesto,
ne stvar, ne nauk.
Otkrivaš nam sebe,
u slavi koje si se odrekao
radi nas.
Uživamo u tom prizoru,
u tvojoj slavi
dok ti pričaš s Ilijom i Mojsijem.
Poput prijatelja razgovarate,
birate riječi – osjeti se!
O čemu?
Da je čuti taj sveti razgovor!
Da je znati što prebirete među sobom!
Glasnije Gospode!
Tako želimo ostati ovdje…
Gledati tvoju slavu,
osluškivati svete riječi,
taknuti te prebijele haljine,
dok nas miris vječnog ljiljana
opija.
Ali opet izlaziš iz svoje slave.
Vodiš nas dolje, u grad,
u buku što nikada ne jenjava.
U gomilu riječi što čežnju
za tišinom bude.
I pijesak što ga vjetar podiže
zamagljuje pogled…
Tek sad razumijem tvoju poniznost!
I tek sad znam što to bješe tamo gore…
Tek sad razumijem tvoju sreću
dok smo se uspinjali!
O, da je uspeti se opet tamo,
visoko, visoko, visoko!
Izvor: kratkiogledi.wordpress.com