Moram priznati da sam se malo dvoumio trebam li pisati o ovoj temi. Zašto?
Pa zato što sam skoro uvjeren da je o njoj sve rečeno, sve napisano, sve ispjevano, sve isprobano, sve na dohvat ruke, sve…
Ah! Bože moj, nije nama vjernicima lako. A nije nam lako zato što nam je zapravo lako. A zašto nam je lako? Zato što je Bog naš otac. Zato što nam je Isus Sin Božji darovao sve što nam je potrebno za sretan život. Zato što nam je Duh Sveti neprestano na raspolaganju da nas poučava, uvodi u svu istinu, brani, jača, tješi, liječi… Zato što imamo tako divnu i moćnu nebesku majku Mariju koja budno bdije nad nama…
Ipak s vremena na vrijeme negdje nešto „zašteka“ i – nekad više, a nekad manje – zbuni nas u našoj sigurnosti i lakoći molitve.
Što bi u određenoj situaciji bila molitva i čemu bi trebala služiti?
Vjernici imaju različite odgovore na spomenuto pitanje, ovisno o tome kako je tko poučen u molitvi i kako je prakticira. Na vjeronauku se najčešće spominje i uči definicija koja kaže da je molitva razgovor s Bogom. No definicija k’o definicija, riječi k’o riječi: otvaraju potpitanja i najčešće traže dodatna pojašnjenja. Nijedan pojam nije u potpunosti razumljiv ni shvatljiv ako ga se promatra zasebno, odvojeno od svega drugoga. Ne znamo što je lako ako ne znamo što je teško.
Tako i molitvu trebamo staviti u kontekst, u relaciju i korelaciju s mnoštvom osoba, stvari, zbivanja, planova, želja, misli, osjećaja, zapovijedi, očekivanja…
Jasno je da se kao vjernici molitvi trebamo posvetiti kao izvanredno važnoj, ali i tajnovitoj vezi, odnosno komunikaciji s Bogom koja je znatno važnija i potrebnija od nekakve obveze.
U tom bih smislu molitvu radije definirao kao susret s Bogom. Zašto? Zato što susret u sebi sadrži i podrazumijeva mnogo više od samoga razgovora. I kao takva, molitva se ne sastoji nužno od obveznih formula, fiksnih načina izražavanja, određenog vremena…
Kada bismo trebali (obiteljski) moliti?
Premda sve to ima svoje mjesto i ulogu, osobito je to važno onima koji su „početnici“ u molitvi: istinska ili prava molitva ostavlja nam slobodan i spontan pristup u komunikaciji s Bogom. I kad molimo kao obitelj trebamo stvoriti takvo ozračje – ozračje slobode, iskrenosti, povjerenja i spontanosti.
Ako stvorimo takvo ozračje, onda možemo i trebamo moliti kad god nam nešto treba, ali isto tako trebamo moliti i kad nemamo nekih posebnih potreba, kad smo žalosni i radosni, kad smo grješni i kad smo „sveti“, kad smo raspoloženi i kad nismo, kad smo u miru i kad smo nemirni, kad smo u slozi i kad smo posvađani, kad smo umorni i kad smo odmorni, kad smo zdravi i kad smo bolesni itd.
Ovako shvaćena molitva zahtijeva od nas ustrajnost, a zatim spremnost na žrtvu i odricanje. Odricanje od čega? Od svega onoga što onemogućuje iskreni susret s Bogom, a to je prije svega grijeh nevjere. Kakve nevjere? Nevjere u to da je stvarni susret s Bogom uopće moguć. Odreći se trebamo i uvjerenja da smo mi glavni u molitvi. Ako mislimo ili smo uvjereni da smo mi ti koji nosimo i držimo molitvu, koji je činimo plodonosnom, onda ćemo kad-tad upasti u krizu molitve. Nema sumnje da se brojni vjernici nalaze u njoj kraće ili dulje vrijeme.
Naime, kao i sve drugo što je dobro, tako je i molitva prije i iznad svega dar Božji. I naš je prvi zadatak da molitveno vodstvo prepustimo Duhu Svetom. Sami po sebi mi ne znamo i ne možemo ispravno upravljati molitvenim procesom i djelotvorno koristiti sadržaj toga božanskoga dara. Stoga nas riječ Božja ovako poučava: „Jer misli vaše nisu moje misli i púti moji nisu vaši púti, riječ je Gospodina Boga. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.“ (Iz 55,8–9).
Je li naš pristup molitvi pogrešan?
Što nam poručuju te proročke riječi? Poručuju nam da molitva ne niče iz zemlje, već dolazi s neba. Zbog nepoznavanja spomenute činjenice neki molitelji muku muče sa svojom molitvom. Doživljavaju je kao dosadnu obavezu koju kao vjernici moraju izvršiti. I kad ju na taj način „obave“, ne zamjećuju nikakvu pozitivnu promjenu u sebi niti oko sebe, u svom neposrednom okruženju. Štoviše, doživljavaju negativnu promjenu. Kakvu? Osjećaju se frustriranima zbog „gubljenja vremena“. A takva se frustracija onda širi na cijeli duhovni život, ali i na cijelu obitelj. Ako roditelji imaju ispravan pristup molitvi i njihova će je djeca kad-tad prihvatiti i prakticirati.
Dakle, ako osobno ili kao obitelj imamo problema s molitvom u bilo kojem smislu, onda prije svega provjerimo pristupamo li ispravno molitvi. Provjerimo kako je shvaćamo i što od nje želimo, odnosno očekujemo. Netko reče: „Ako te molitva pozitivno ne mijenja, ti mijenjaj nju.“ Što bi to trebalo značiti? To može značiti da ta molitva zapravo nije prava i da je treba zamijeniti s onom koja je prava. Tu situaciju možemo prispodobiti situaciji kad bolesnik uzima lijekove, a oni ne djeluju, štoviše, stanje izgleda gore nego prije. Tada liječnik mijenja terapiju.
Koji su najčešći problemi?
Kako se upoznati s pravom molitvom? Mislim da to nije problem u ovom našem informatičkom vremenu.
No, iz osobnog i iz iskustva drugih, uvjeren sam da je pravi problem u našoj nespremnosti da „utrošimo“ vrijeme u molitvu, u našoj nestrpljivosti i našem inzistiranju da bude baš onako kako mi želimo. Na tom se području vodi odlučujuća borba kad je u pitanju molitva. Svaka molitva treba završiti riječima: „Bože, neka bude volja tvoja.“
Neka nas sve prati Božji mir i blagoslov!
Autor: Božo Barun
