Razlog zbog kojeg Bog sada svima zapovijeda da se pokaju jest to da mogu biti pošteđeni od pravedne osude za svoje grijehe.
Kod Grka, u njihovom svijetu bogova, pravednost nije ni vladala. Religija im nije mogla pokazati način na koji bi im se mogla okajati i oprostiti krivnju. Stoga im je Pavao predstavio Krista, uskrsloga Gospodina. No tko god Njega odbaci, kasnije će se neizbježno suočiti s Njim kao Sucem.
Pavao je svoje izjave temeljio na jasnim činjenicama: Isus je uskrsnuo od mrtvih. Nakon Njegova uskrsnuća vidjelo ga je oko pet stotina ljudi. Većina njih još su uvijek bili živi i moglo ih se pitati za to (vidi: 1. Korinćanima 15,6 ).
Mnogi od slušatelja ismijavali su misao o uskrsnuću, no „neki muškarci pristadoše uz njega i povjerovaše: među njima bijaše Dionizije Areopagit i žena imenom Damara, i drugi s njima“ (red. 34). Stavivši na stranu Raspetoga, vijećnik Dionizije stavio je na kocku svoj ugled. Takvo što je mogao učiniti samo netko koga je na to navodi izmučena savjest i privukla Božja ljubav.
Zatim je spomenuta žena koja je našla vjeru: Damara. O njoj više ne čitamo, ali je Bog ovdje zabilježio njezino ime. I Damara je imala radosnu sigurnost da joj je ime zapisano u „knjizi života“. To je odlučujuće u pogledu vječnosti (vidi: Otkrivenje 20,12.15 ; 21,27).
Ne obazirući se na ta razdoblja neznanja, Bog sada zapovijeda svim ljudima posvuda da se pokaju: jer odredio je jedan u koji će pravedno suditi svemu svijetu po čovjeku kojega je odredio, po kojemu je svima dao jamstvo uskrisivši ga od mrtvih.
Djela 17,30.31
(zaključak)
