Padre Paolino u pismima koje je poslao Padre Benedettu opisao je tri događaja koja je smatrao čudesnima.
U lipnju 1919. mlada žena koju je Padre Paolino ne spominjući ime oslovio “nećekinjom vanjskog vikara grada Caglija”, zamolila je Padre Pija za milost ozdravljenja. Njezine su noge bile toliko nejednake duljiine da je kad bi stala na dulju, vršcima prstiju kraće noge jedva mogla dotaknuti tlo.
Prema pisanju Padre Paolina, pred njim i mnoštvom drugih svjedoka mlada je žena nakon razgovora s Padre Pijom ustala i počela normalno hodati; noge su se trenutačno izjednačile.
Istog se mjeseca dogodilo još jedno ozdravljenje. Mariji Scotto DiFesta, četrdesettrogodišnjakinji iz Napulja, desna je noga bila paralizirana čak 18 godina. Nakon posjeta Padre Piju kojem se preporučila u molitve,sjela je s prijateljima u auto i uputila se kući. Tijekom vožnje odjednom je osjetila kako joj se u nozi nešto događa. Kada su stigli do Foggije kratko su se zaustavili, a Marija je na ostala začuđena i zadivljena kada je bez ičije pomoći izišla iz auta i mogla samostalno hodati.
Padre Paolino naveo je i slučaj lončara iz grada Torremaggiore koji se odrekao duha psovke. Ipak, jedne večeri kada mu se peć za pečenje keramike nije htjela upaliti opsovao je, kako je sam priznao, “na grozan način”. U tom se trenutku pred njegovim očima stvorio Padre Pio koji ga je prvo oštro izgrdio zbog psovke, a potom mu upalio peć i – nestao.
(B. Ruffin: “Padre Pio, the true story”)
