Svaki čovjek može se radovati onome što voli i želi, radovati znači se veseliti Gospodinu za sve što nam daje i malo radosti donijeti i drugima oko nas.
Bog odgovara na naše molitve, ali ponekad moramo znati kamo gledati i otvoriti svoja srca za slušanje.
Izvlačeći se iz ureda svog upravitelja, spustio sam pogled i pratio izlizani tepih natrag do svoje kolibe. Spustivši se natrag u svoj uredski stolac, okrenuo sam se prema prozoru. Odavde s 10. kata mogao sam vidjeti ljude kako uživaju u susjednom parku. Piše porta: aleteia.org
Gledao sam ih, neki su šetali, neki trčali za vrijeme ručka, neki sjedili i čitali, drugi šetali svoje pse. Posvuda uokolo, svibanj je bio u punom cvatu; raskošni ljubičasti i bijeli grmovi rododendrona, plesni žuti narcisi i duga šarenih tulipana, svi su se graciozno njihali na slatkom proljetnom povjetarcu. Ali mene ništa od toga nije zanimalo. Bio sam zaokupljen nezadovoljavajućom ocjenom radnog učinka koju sam upravo dobio.
Nakon tri mjeseca na mom poslu iz snova u odjelu za komunikacije na visokoj razini velike bolnice, upravo su mi rekli da ne radim onako kako sam očekivao. Sve ovo vrijeme mislio sam da je to mjesto gdje mi je suđeno biti; moja je majka godinama ranije bila medicinska sestra u toj istoj bolnici. Položaj je za mene imao toliko sentimentalne važnosti, kao i profesionalnog značaja. Ali sada sam naučio da očito nisam “dobro pristajao”. Što sam namjeravao učiniti? Izmolio sam molitvu, tražeći od Boga vodstvo i usmjerenje.
Upravo u tom trenutku dvoje ljudi koji su šetali parkom prešlo mi je kroz vidno polje i odmah mi privuklo pažnju. Par je bio stariji gospodin koji je držao malo dijete koje je hodalo tik uz njega. Koraci su im bili potpuno usklađeni, a ruka mališana bila je ispružena koliko je mogla, a odrasli muškarac, možda njegov djed, pustio je mališana da ga drži za kažiprst. Nespretan dječačićev hod mi je odmah rekao da su mu to jedni od prvih koraka. Glava mu je bila zabačena unatrag, smiješeći se, gledajući sve oko sebe, pokazujući na krošnje drveća, nebo, ptice i nasmijano lice svog djeda.
Prvi koraci, značajna prekretnica i dirljiv podsjetnik na sve što je pred nama. Toliko toga za očekivati! I dok sam ih promatrao u njihovoj šetnji, shvatio sam da mališani koji čine te dragocjene prve korake uvijek izgledaju kao da gledaju gore i smiješe se svijetu oko sebe, kao da su obuzeti radošću i uzbuđenjem. Shvatila sam da je čuo moju molitvu i zahvalila mu na ovom prekrasnom, utješnom odgovoru.
Upravo tada zazvonio je telefon i nazvao je moj suprug da vidi kako mi ide dan.
“Stvari se popravljaju”, rekao sam mu, i to sam mislio svim srcem.
