Vlč. Vladimir Trkmić

Život se rađa u tišini, čovjek umire u tišini, Bog se susreće u tišini

Ovu prekrasnu rečenicu nije izrekao nitko drugi, nego Dietrich Bonhoeffer. Tko je bio Dietrich Bonhoeffer? Dietrich Bonhoeffer je (r. ​​4. veljače 1906. – 9. travnja 1945.)

Bio je njemački protestantski pastor, teolog i antinacistički disident koji je bio ključni član, utemeljitelj Crkve ispovijedanja. Njegovi spisi o ulozi kršćanstva u sekularnom svijetu postali su vrlo utjecajni.

Osim po svojim teološkim spisima, D. Bonhoeffer je bio poznat po čvrstom otporu nacističkoj diktaturi, uključujući glasno protivljenje Hitlerovom programu eutanazije i genocidnom progonu Židova. Gestapo ga je uhitio u travnju 1943. i proveo je godinu i pol u zatvoru u Tegelu.

Kasnije je prebačen u koncentracijski logor Flossenbürg. D. Bonhoeffer je bio optužen da je povezan sa zavjerom za ubojstvo Adolfa Hitlera. Suđeno mu je zajedno s drugim optuženim zavjerenicima, uključujući bivše članove Abwehra (Njemački vojni obavještajni ured). Obješen je 9. travnja 1945. godine. Jedan od očevidaca pogubljenja piše: „Vidio sam pastora Bonhoeffera… kako kleči na podu i usrdno se moli Bogu. Bio sam duboko dirnut načinom na koji je ovaj dragi čovjek molio, tako pobožan i tako siguran da je Bog čuo njegovu molitvu. Na mjestu pogubljenja ponovno je izmolio kratku molitvu, a zatim se hrabro i staloženo popeo uz nekoliko stepenica do vješala. Njegova smrt nastupila je nakon nekoliko sekundi. U gotovo pedeset godina koliko sam radio kao liječnik, jedva da sam ikad vidio čovjeka koji je umro tako potpuno podložan Božjoj volji.“

Tišina kao dar Božji

Iako nam se možda tako ne čini tišina je dar Božji. Ona je mogućnost da se u njoj dogodi naš duhovni susret s Bogom, naše obraćenje, naš dobar ispit savjesti, naš susret sa živim Bogom. Poznati svjetski komičar i glumac Charlie Chaplin je za tišinu rekao: „Tišina je univerzalni poklon koji malo tko zna cijeniti. Možda zato što se ne može kupiti. Bogati kupuju buku. Ljudska duša uživa u tišini prirode koja se otkriva samo onima koji je traže.“ Uistinu u naše vrijeme tišina nije na cijeni, nema neku svoju vrijednost, čovjek radije bira buku. Ne može dugo ostati u tišini, želi čuti neke zvukove, neku glazbu, ili sudjelovati u nekom opuštenom razgovoru. Ili kako neki kažu: „Ja ne podnosim tišinu, volim da mi je dok boravim u stanu uključen radio ili televizor, iako ne pratim što se događa na televiziji i kakva glazba svira na radiju.“ Volim da se nešto događa kraj mene. Čovjek živi u buci, u civilizaciji riječi: više ne zna što je tišina. Ne samo da ne zna što je tišina, nego se ponekad boji ostati sam u dužoj vremenskoj tišini. Civilizacija kojoj pripadamo je civilizacija buke. Pa tako mnogi očekuju buku i glazbu kod kupovine u velikim šoping centrima, dok se voze u automobilima, za vrijeme boravka u svom stanu, a neki čak uče, ili žele zaspati i spavati uz glazbu. Rijetki su koji vole tišinu, koji vole boraviti u prirodi duže u tišini. Na tu temu tišine poznati pisac Antoine de Saint-Exupery je rekao:Oduvijek mi se sviđala pustinja. Sjednite na pješčanu dinu. Ne možete ništa vidjeti. Ništa se ne čuje. Pa ipak, nešto zasja u tišini.“

Šutnja nije isto što i tišina

Šutnja nije isto što i tišina, iako jest tišina. Ona je vlastiti izbor koji nam je potreban nakon dužeg boravka u vrevi i buci života. U šutnji su mnogi umjetnici tražili nadahnuće, sabirali svoje intelektualne i duhovne sposobnosti. Ili su naprosto odmarali dušu i tijelo, regenerirali svoj psihofizički osobni organizam. Istina je da puno puta vodimo beskorisne razgovore, slušamo tračeve, ogovaranja, osobne nemire naših suradnika, prijatelja ili članova obitelji. To nam je draže od boravka u tišini i šutnji svoje sobe. Zato je s pravom psihoanalitičar Carl Gustav Jung zapisao: „Razgovor mi je često muka i trebaju mi ​​višednevna šutnja da se oporavim od beskorisnosti riječi.“ Treba li nama koji puta šutnja od beskorisnih komunikacija, beskorisnih rasprava? Ako nam treba, onda je to dobar znak. Tišinu, osamu i šutnju je volio Isus Krist. Tišinu, osamu i šutnju voljeli su pustinjaci, mnogi sveci iz povijesti spasenja. I dandanas, u naše vrijeme tišinu i šutnju vrednuju i prakticiraju kontemplativni redovi: redovnici i redovnice. „O šutnji ovisi sav naš uspjeh i napredak u savršenosti… Neka se u cijelom samostanu čuje samo jedan glas, Isusov“ zapisala je sestra M. Dominika Belarmont.

Isusov odnos prema tišini i šutnji

U ono vrijeme Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše stadoše odlaziti jedan za drugim počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”

Iv 8,1-11

Zamislimo Isusa kako dolazi među one koji su već unaprijed osudili ovu ženu. Promatrajmo tu svjetinu i njihove vođe. Ti koji su je doveli bili su gori od nje… No Isus poznaje namisli ljudske i ono što se krije u čovjekovu srcu. Zato je i postupio upravo tako kako bi nama dao do znanja da uvijek trebamo krenuti od samih sebe. Da se problem grijeha i grešnosti ne rješava kamenovanjem, bacanjem ljage i blata na druge. Često lako i izuzetno brzo osuđujemo druge, a kakvi smo mi? Što bi meni Isus rekao ili napisao za mene na tlu? Bih li i ja trebao otići posramljen? Isus fantastično odgovara tišinom i šutnjom na provokacije farizeja i pismoznanaca. Ne ulazi s njima u nepotrebne rasprave, uzavreli dijalog, razgovor o grijehu, preljubu, ženi koja je zgriješila, o mogućem kamenovanju. Saginje se bira tišinu, šutnju, piše po tlu. A onda reagira onako kako treba. “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji.“ Mi bismo se u takvom slučaju možda žestoko raspravljali s mnogo riječi, uvreda, osobnih analiza grijeha, možda i krutih osuda. A Isus samo sa jednom rečenicom nakon tišine i šutnje posramljuje sve prisutne i rješava taj opasni gordijski čvor mržnje, grijeha, grešnosti i osuda. U trenucima naših osuda i suđenja ljudi s kojima živimo trebali bismo moliti da nam Gospodin pomogne odložiti na zemlju kamenje bijesa.

Tišina i šutnja u liturgiji – Opće uredbe Rimskog misala

45. U određeno vrijeme neka se, kao sastavni dio slavlja, obdržava i sveta šutnja. Narav pak te šutnje ovisi o trenutku u kojemu u pojedinome slavlju dolazi. Svaki pojedini vjernik sabire se u pokajničkome činu i nakon poziva na molitvu; kad završi čitanje ili homilija, kratko razmatra o onome što je čuo, a poslije pričesti hvali i moli Boga u svome srcu. Pohvalno je da se već prije samoga slavlja obdržava šutnja u crkvi, u sakristiji i njima bližim mjestima, kako bi se svi oraspoložili da pobožno i pravo vrše sveta otajstva.

ŠUTNJA U LITURGIJI RIJEČI

56. Liturgiju riječi treba slaviti tako da pogoduje razmatranju i zato valja izbjegavati svaki oblik žurbe koji sprječava sabranost. U njoj su prikladni kratki trenuci šutnje, prilagođeni okupljenoj zajednici, s pomoću kojih će se, djelovanjem Duha Svetoga, srcem shvatiti Božja riječ i kroz molitvu pripremiti odgovor.

Mi i tišina i šutnja

Možda veoma rijetko koristimo tišinu i šutnju prigodom liturgijskih slavlja. Prigodom našeg pojedinačno osobnog boravka u praznoj crkvi. Naročito kod svete mise. A za to nam Crkva prema Općim uredbama Rimskog misala daje priliku. Na početku misnog slavlja tišinu i šutnju bi mogli koristiti za dobar ispit savjesti. Šutnju bismo mogli češće koristiti nakon najavljene Božje riječi, kao mogućnost da duhovno, meditirajući uđemo u bit biblijske poruke. Vjerujem da bi nam tada tišina i šutnja više progovorila u temeljitom razmatranju evanđeoske poruke. A isto tako tišina i šutnja nakon primljene pričesti potiče nas na još dublju osobnu zahvalnost Emanuelu, Bogu koji je s nama.

Molitva sv. Benedikta

“Milostivi i sveti Oče, daj nam mudrost da te zamijetimo, revnost da te tražimo, strpljivost da te čekamo, oči da te vidimo, srce da o tebi razmišljamo i život da te naviještamo, po sili duha Isusa Krista, Gospodina našega.”

 

Vlč. Vladimir Trkmić


 

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Možemo si predočiti pojedince mnoštva koji su bez sumnje željni…